Posle Drugog svetskog rata imao si za obavezu koliko si morao da isporučiš žita, kukuruza, ili čega već. I za tu obavezu je moj deda tucao kamen u Trebinju. Išao u zatvor! Nije mogao da isporuči koliko su tražili.

Ovako… Dođu da mere. Imali su, onako, dva sa dva metra hvata. To bace na njivu, tu se to skine žito, ovrše, koliko tu ima. Zna se kolika je površina – toliko i toliko imaš da isporučiš. E sad… Svaki paor, ako je domaćin, radiš kol’ko možeš, znaš da je to čisto; ali u vratine, ti krajevi njiva, to uz leniju, tu uvek ođubriš malo više. Tu uvek okupaš. Znaš da ti je tu njiva zapravo. Sad u njivi kako je – kako si mog’o! I oni kad su došli, bace taj hvat. On kaže – ”Pa ljudi znate da tol’ko nema u njivi da…”. Prekinu ga! Kažu – ”Znamo. O tome se i radi”, kroz kiselo isceđeni osmeh. Tako mu kažu! I nije mogao da isporuči.

Sa druge strane, pravljenje su zadruge, ali on nije hteo da uđe u zadrugu. E sad… Što on nije ‘teo? On je bio ozbiljan čovek. Sve ovo, ova strana, što je sad ulica. To je sve naša familija. Niko nije hteo! Ne ide Ilija – ne idu ni oni. To je bio problem onda i politički. E onda on nije mogao da isporuči ovo, pa je otišao u Trebinje da tuca kamen dok se to ne isplati.

Kako da se isplati kad nemaš?! Onda su moj otac i njegov brat, obojica su učili zanat u Temerinu, kupe neki polovni traktor. Bili majstori. Poprave i neku vršalicu, garnitutu i odu u Srem da vršu za ris. To se kaže za ris. Ne za pare nego za robu. Vršu i dobiju žita. I zarade dovoljno žita odu i otkupe očeve iz zatvora. Donesu žito i vrate. Tako je bilo.